Doživjeti stotu

Banja Luka, 07.02.2019

Bijelo dugme je davno opjevalo gnjavažu starosti. Danas, kada je dug životni vijek sve izvjesniji, ova tema je predmet ozbiljnih istraživanja i definisanja fiskalnih i drugih državnih politika. Istraživanje Svjetskog ekonomskog foruma [1] je pokušalo da kvantifikuje ovu situaciju. Od polovine XX vijeka, očekivani životni vijek se produžavao u prosjeku za jednu na svakih pet godina, tako da djeca rođena danas, imaju očekivano trajanje života preko 100 godina.

Opšte  mjesto kada se govori o problemima penzijskih sistema, su povećano očekivano trajanje života i manja stopa rađanja, što znači da sve manje radnika mora biti podrška za sve više penzionera. Dodatni globalno prisutni ograničavajući faktori, koji se u donekle mogu primijeniti i na nas su:

• Dodatne penzije nisu lako dostupne. Još uvijek, veliki broj zaposlenih, bez obzira na razvijenost ekonomije, nema mogućnosti da pristupi nekoj od opcija štednje kao što su penzijski planovi. Nedostatak prilike da započnu sa štednjom kao i ohrabrenja da „sklanjanje novca sa strane“ postane navika ograničava mnoge da akmuliraju neka sredstva. Ovo je posebno izraženo kod zaposlenih u neformalnom sektoru ili samozaposlenih.
• Dugoročno niske stope rasta. Finansijska tržišta su u prošlosti imala visoke stope rasta, ali buduća očekivanja su niža od istorijskih prosjeka. Takođe, niske kamatne stope su za rezultat imale rast budućih obaveza koje neće nadomjestiti budući prinosi na investicije. Ovi faktori djeluju ograničavajuće na penzijske fondove, kao i na institucije obavezne da finansiraju trenutne i buduće penzionere. Pojedinci će takođe biti pogođeni nižim stopama rasta svoje penzijske štednje u odnosu na prethodne periode.
• Nizak nivo finansijske pismenosti. Globalno, ali i lokalno, finansijska pismenost je na veoma niskom nivou. Ovo je poseban problem u sistemima koji se pored primanja od države i poslodavaca oslanjaju i na štednju pojedinaca. Nepostojanje svijesti o tome kako funkcionišu kamate i prinosi, kako inflacija utiče na štednju, prednostima diverzifikacije, znači da mnogi pojedinci nisu u stanju da optimalno upravljaju svojom penzijskom štednjom.
• Neadekvatne stope štednje. Kako bi se zadržao razuman nivo primanja i u penziji, potrebno je štedjeti između 10% i 15% godišnjih prihoda. Danas, u većini zemalja individualne stope štednje su značajno niže. Imajući u vidu okruženje niskih kamatnih stopa, nerealno je očekvati da će štednja samo 5% prihoda (možemo reći da je i ovaj procenat prilično optimističan za nas) obezbijediti adekvatan prihod u penziji.

Šta učiniti?

Uvijek je lakše reći nego učiniti, a najlakše ne činiti ništa. Demografski trendovi se ne mogu, ili vrlo teško i u dugom roku mogu promijeniti. U međuvremenu, većina zemalja će morati, i to i čini, povećati starosne granice za penziju. Potrebno je štednju učiniti jednostavnom i dostupnom svima. Rad na finansijskom opismenjavanju treba početi još u toku školovanja. Postebno je jasno definisati i reći šta građani mogu očekivati od prvog stuba dugoročno, kako bi postali svjesni sopstevne odgovornosti za dostojanstvenu starost.

Gordana Drobnjak

[1] http://www3.weforum.org/docs/WEF_White_Paper_We_Will_Live_to_100.pdf