Štednja za dodatnu penziju mora postati navika

Banja Luka, 26.11.2018

Istraživanje koje je sprovedeno među više od 15 hiljada zaposlenih i penzionera iz cijelog svijeta otkrilo je da smo, u prosjeku, veoma loše finansijski pripremljeni za odlazak u penziju.

Koncept odlaska u penziju se mijenja. S obzirom na duži životni vijek čovjeka, države i državni (obavezni) penzijski fondovi su pred sve većim izazovima kako osigurati adekvatne penzije garantovane javnim penzijskim planovima. Budući da već neko vrijeme državni penzijski fondovi, i lokalno i globalno, ne uspijevaju adekvatno ispuniti svoje obaveze, odgovornost za određeni iznos prihoda u starosti pojedinci – zaposleni, preuzimaju na sebe.

Optimalno bi bilo da tri zaposlena izdržavaju jednog penzionera, ali u Republici Srpkoj taj odnos na kraju prošle godine iznosio je 1,15 radnika na jednog penzionera.

Penzioneri danas žive od nekoliko stotina maraka

Skorašnja istraživanja pripremljenosti radnika za penziju, koja već petu godinu zaredom sporvodi Aegon, rađena su na uzorku od 14.400 zaposlenih i 1.600 penzionera iz 15 zemalja širom svijeta, među kojima su SAD, Velika Britanija, Poljska, Španija, Indija, Japan i Kina. Ova istraživanja pokazuju da je finansijska spremnost za penziju širom svijeta veoma loša.

Prema kriterijumima OECD-a penzija treba da iznosi barem 70% iznosa plate. Prosječna plata u Republici Srpskoj iznosi nešto više od 800 KM, dok je prosječna penzija nešto više od 350 KM, dakle prosjećna penzija u RS iznosi oko 44% prosječne plate. Da bi bio ispoštovan kriterijum OECD-a, prosjećna penzija bi trebalo da iznosi barem 560 KM.

Možemo li računati na državnu penziju?

Globalno posmatrano, penzioneri širom svijeta mogu očekivati da im državni fondovi isplaćuju penzije koje iznose oko 46% prosječne plate. U Republici Srpskoj, drugi izvori, izuzev primanja iz prvog stuba (Fonda PIO), su praktično još uvijek zanemarivi. Prosječan penzioner jednostavno nema dodatnih izvora kojima bi nadomjestio pad prihoda prilikom odlaska u penziju, a nerealno je očekivati da se i troškovi smanje u istom omjeru u kojem je prosječna penzija manja u odnosu na prosječnu platu.

Na državne fondove najviše se oslanjaju u Indiji, Australiji i Kanadi. Na našim prostorima, gdje još uvijek dominira post-socijalističko shvatanje, građani su stava da država treba da se pobrine za sve, iako su primanja iz državnih fondova, posebno kada je riječ o penzijama, veoma mala.

Drugi  najčešći izvor prihoda za penzije, prema istraživanju, su individualne štednje, dok su na trećem mjestu kolektivni penzijski planovi preko poslodavaca. U Indiji se npr. najviše oslanjaju na individualne, lične štednje, dok su prema kolektivnim penzijskim planovima preko poslodavaca najpovjerljiviji Holanđani.

Trenutno zaposleni ne razmišljaju o prihodima u starosti

Među ispitanicima koji su učestvovali u navedenom istraživanju, 33% njih se odlučilo za neki od redovnih oblika štednje za starost (bilo obavezno bilo dopunsko dobrovoljno), dok 6% njih ne štedi i nema ni ubuduće namjeru da štedi.

Od zaposlenih koji štede, 32% je počelo da štedi kada su došli u godine u kojima su počeli razmišljati o penziji. VIsokih 16% ispitanika je počelo štedjeti jer su zasnovali porodicu, što ih je ohrabrilo da počnu razmišljati o budućnosti, dok je 16% ispitanika počelo štedjeti jer su bili uključeni u kolektivne penzijske planove sa poreskim olakšicama.

Trećina ispitanika bi radije veće poreze umjesto nižih državnih penzija

S obzirom na sve veće poteškoće zemalja u obezbjeđivanju odgovarajućih penzija preko državnog penzionog sistema, te poteškoća u održavanju javnih finansija, od ispitanika se tražilo da se izjasne o tome koje bi korake njihove države trebale poduzeti kako bi osigurale odgovarajuće iznose državnih penzija u budućnosti. Gotovo trećina njih zagovarala je podizanje poreza u bućnosti, kako bi pokrila sve veće troškove starenja, umjesto smanjivanje iznosa državnih penzija.

Oko 15% ispitanika zagovara smanjenje iznosa penzija, ne želeći dizanje poreza, a 27% njih zastupa ideju o kombinovanju spomenuta dva koraka.

U stvarnosti, želje ispitanika i pojedinaca vjerovatno neće biti uslišene. Zbog sve većeg broja ljudi koji ulaze u penzionersko doba, te sve manjeg broja zaposlenih, države će morati posegnuti za smanjenjem penzija, te istovremeno i podići poreze.

Ipak, postoji i treća opcija. Opcija u kojoj svaki pojedinac preuzima odgovornost za svoje prihode u starosti, odnosno odlučuje se za dobrovoljno dodatno penzijsko osiguranje. Postojeće poreske olakšice treba iskoristiti do maksimuma i možda u nekoj perspektivi i razmišljati o povećanju istih, kolektivno dobrovoljno dodatno penzijsko osiguranje treba uključiti u pregovore za kolektivni ugovor, a državne i privatne institucije trebaju jasno skrenuti pažnju na važnost štednje za penziju, te činjenicu da će se prihodi od obaveznog penzijskog osiguranja nastaviti smanjivati.