Činjenica da prosječan radnik ne štedi dovoljno za starost je opšte poznata, te za posljedicu ne može da priušti adekvatan životni standard samo od "državne penzije".
Uz produženje životnog vijeka i ostalih demografskih okolnosti, oslanjanje na "privatne penzije" postaje sve značajnije. Automatski pristup u penzijske fondove je dizajniran tako da radnici koji zadovoljavaju određene uslove da steknu pravo na "privatnu penziju", tj. da postanu članovi nekog penzijskog plana, ne moraju sami da preuzimaju nikakve dodatne korake kako bi počeli da štede.
Automatsko uključivanje zaposlenih u penzijske planove nije nov koncept. Vlade različitih zemalja su u prethodnim periodima donosile ovakva zakonska rešenja: Australija 1992, Izrael 2007, Velika Britanija 2012. godine. Osnovni motiv za ove korake je što se tokom godina uvidjelo da stopa participacije u dobrovoljnim penzijskim planovima jednostavno nije bila dovoljna da se obezbijede dugoročna održivost i dovoljni prihodi u starosti, kao i da je obuhvat određenih djelatnosti bio izrazito nizak (uslužne djelatnosti, mala i srednja preduzeća itd.). U zemljama koje su uvele, ili planiraju da uvedu, sistem automatskog učlanjenja u penzijske planove (Danska, Poljska, Irska itd.), i od poslodavca i od zaposlenog se očekuje da uplaćuje doprinose za penziju. Na primjer, od uvođenja ovog sistema, stopa participacije radne snage u dodatnim oblicima penzijske štednje u Velikoj Britaniji se sa 52% u 2012. godini povećala na 87% u 2017. godini.
Autor: Gordana Drobnjak, Izvršna direktorica Društva za upravljanje EPF-om
Cijelu kolumnu pročitajte na: https://www.nezavisne.com/index/kolumne/Privilegije-svima/547426